Mucanje je sindrom velikog broja manifestacija za koje ne postoji univerzalno prihvaćena definicija (Guitar, 2014). Povezuje se s atipičnim govornim obrascem, a uključuje i brojne druge aspekte ljudskog života kao što su socijalni odnosi, emocije, kognicija (Yairi i Seery, 2015). Gledajući kroz povijest, mucanje je proučavano od strane stručnjaka različitih profesija – liječnika, psihijatara, psihologa, neurologa te ostalih stručnjaka užih specijalnosti odakle i potječu različita objašnjenja mucanja i različite teorijske postavke, a samim time i problem definiranja (Yairi i Seery, 2015). Iako se može činiti da je mucanje fenomen koji se veoma lako može definirati zbog prepoznatljive i uočljive simptomatologije, sagleda li se ono pomnije, postaje jasno koliko je ono kompleksno u svojoj prividnoj jednostavnosti.
U okviru mucanja kao kompleksne teškoće navodi se šest glavnih dimenzija mucanja (Yairi i Seery, 2015):
- Prva se odnosi na govorni tok koji je narušen u vidu netečnosti.
- Druga dimenzija odnosi se na motoričke popratne pojave poput pomicanja glave, vrata, ruku, tijela kao reakcija na sam čin mucanja.
- Uz to, navode se i fiziološke pojave u vidu reakcija zjenica, reakcija na koži, ubrzan puls, promjene u krvnom tlaku i sl.
- Kao četvrta dimenzija mucanja navode se emocionalne promjene poput straha od govornih situacija koje mogu dovesti do tuge, frustracije i socijalne izoliranosti.
- U jednu od dimenzija mucanja opisuju se i kognitivni procesi koji se odnose na izbor, planiranje, pripremu i izvedbu govora što može predstavljati preopterećenje za osobu koja muca.
- Kao šesta dimenzija mucanja Yairi i Seery navode socijalnu dimenziju pod koju podrazumijevamo narušene socijalne interakcije u vidu izbjegavanja iniciranja komunikacije, razgovaranja na telefon, upoznavanje novih ljudi, ulaženja u romantične odnose, prilagođavanje na različite situacije i donošenja odluka o karijeri.
Ako govorimo o emocionalnoj dimenziji mucanja, ona se u literaturi često naziva i skrivena manifestacija u usporedbi s govornim netečnostima. Sheenan je 1970. godine opisao emocionalnu dimenziju mucanja koristeći se analogijom ledene sante u kojoj vrh sante predstavlja mucajuće netečnosti u govoru i zauzimaju oko 10% ledenjaka. No veći dio, čak 90% ledene sante nalazi se ispod površine vode i predstavlja emocionalnu dimenziju mucanja gdje se ispod površine vode kriju strah, sram, krivnja, anksioznost, bespomoćnost, osjećaj izoliranosti, poricanja, nelagoda, manjak samouvjerenosti, sramežljivost i sl.
Negativna emocionalna iskustva iz prošlosti vrlo često ostavljaju trag koji će imati dugoročnu i/ili cjeloživotnu posljedicu u životu jedne osobe (Williams 2006). Stoga je jedan od vrlo važnih ciljeva podizanja svijesti o mucanju pronalaženje uspješnih i dugoročnih terapijskih rješenja koji bi obuhvatili sve dimenzije mucanja.
KORIŠTENA LITERATURA:
Guitar, B. (2014). Stuttering: An Integrated Approach to Its Nature and Treatment, 4th Edition. Baltimore: Lippincott Williams & Wilkins.
Sheehan, J. G. (1970). Stuttering: Research and therapy. Harper & Row.
Yairi, E. i Seery, C.H. (2015). Stuttering: Foundation and Clinical Applications, 2nd Edition. Harlow: Pearson Education Limited.
Williams, D. F. (2006). Stuttering Recovery: Personal and Empirical Perspectives. New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates.
