Sanda Puljiz Vidović, prof. psihologije, ravnateljica Centra za djecu mlade i obitelj Velika Gorica
Već nekoliko godina suočeni smo s kriznim događanjima – pandemija, potresi, ekonomska kriza, a sada i rat u Ukrajini za koji postoji opasnost daljnje eskalacije. Govori se o mogućoj nestašici hrane, vode, energenata, a ekonomske posljedice i poskupljenja su već sada vidljivi. Suočavamo se s velikom neizvjesnošću, nesigurnošću. Nema više onog osjećaja stabilnosti i predvidivosti na koji smo navikli. Sve to je dovoljno da poljulja naš osjećaj smisla i našu psihološku dobrobit.
Mnogima od nas se događa retraumatizacija. Rat u Ukrajini mnoge podsjeća na rat koji se vodio na ovim prostorima. Retraumatizacija se događa kada se prizivaju sjećanja i pobuđuju neugodne emocije, a definira se kao „situacija ponovnog javljanja simptoma traumatizacije zbog događaja ili interakcija koje žrtvu podsjećaju na prethodno traumatsko iskustvo“. Tom osjećaju pridonose i mediji koji riječju i slikom povezuju slike iz sadašnjeg sukoba u Ukrajini sa slikama s ovih prostora iz doba Domovinskog rata. Takve slike u nama bude sjećanja i pojačavaju nelagodu.
Mi kao ljudska vrsta smo skloni misliti o budućnosti i gledati što je sve potencijalno opasno i precijeniti realnu opasnost. To izaziva tjeskobu, osjećaj straha pa i panike.
Što možemo napraviti u ovoj situaciji?
Za početak je važno shvatiti da na situaciju u Ukrajini ili u nekom drugom dijelu svijeta ne možemo utjecati. To nikako ne znači da se treba izolirati i ne pratiti što se događa. Ukoliko su nas uznemirile slike uplakane djece, možemo uplatiti sredstva za neku humanitarnu organizaciju ili možemo pomagati na neki drugi način, na primjer, dati svoju vikendicu na korištenje izbjeglicama. Na taj način pomažemo drugima, ali i svom životu dajemo smisao i smanjujemo osjećaj bespomoćnosti.
Smanjite izloženost vijestima. Ugasite televizor, smanjite praćenje vijesti na portalima i društvenim mrežama. Imajte na umu da su mnoge vijesti senzacionalističke i da ne možemo znati što se točno događa na terenu. Takve uznemirujuće slike samo pojačavaju naš osjećaj straha i bespomoćnosti. Svakako je potrebno informirati se, ali stalno gledanje vijesti nije ni za koga dobro. To posebno vrijedi za djecu. Slike razrušenih gradova, bolnica, izbjeglica su posebno zastrašujuće i potrebno je zaštititi se od toga.
Da bismo zaštitili djecu, potrebno je da se i sami smirimo. Djeca prate našu neverbalnu komunikaciju i ako osjete našu uznemirenost, i sami će se tako osjećati. Kod djece su moguće češće trbobolje, glavobolje, problemi sa spavanjem, ali i agresivni ispadi, strahovi, tjeskobna stanja.
Važno je izraziti svoje osjećaje, reći da se bojimo. To je važno i djeci, ali ih nemojte prisiljavati da razgovaraju o svojim osjećajima. Oni će to učiniti kada za to budu spremni. Nikako im nemojte govoriti da se nemaju čega bojati ili da se ne trebaju ljutiti. Slušajte što vam dijete poručuje, pratite njegovu neverbalnu komunikaciju. Djeca će svoje strahove i brige izraziti kroz igru, crtež, priču, pokret pa je očekivano da će se igrati rata. Na taj način oni prorađuju svoje osjećaje, a odrasli su tu da prepoznaju njihove osjećaje, da ih razumiju i da im daju podršku. Zagrlite dijete češće nego inače. Nemojte se iznenaditi ako vam se i veće dijete uvuče u krevet.
S djecom je potrebno razgovarati o onom što se događa, u skladu s njihovom dobi. Ne treba im davati previše informacija, a posebno je potrebno zaštititi ih od zastrašujućih slika i video snimki. Pitajte ih što znaju i upozorite ih da su mnoge informacije netočne. Nikako nemojte generalizirati i govoriti da su svi pripadnici nekog naroda isti, jer to nije istinito.
Važno je držati se rutine. Time stvaramo osjećaj da je naš život pod našom kontrolom. Valja nastaviti učiti, odrađivati poslovne obveze, pohađati školu, planirati ljetovanje. Tako imamo osjećaj da naš život ima smisla.
Neka vaš dom bude sigurno mjesto za sve ukućane. Provodite više vremena s članovima svoje obitelji, razgovarajte, igrajte se. Ako je svijet nestabilan i nesiguran, djeci će još teže biti nositi se s nedaćama ako se i u obiteljskom životu događaju promjene. Napravite plan sigurnosti.
Pronađite što vam pomaže. Budite aktivni. Pospremajte, čistite, vježbajte, trčite, boravite u prirodi, družite se s kućnim ljubimcima, kreativno se izražavajte, družite se s drugim ljudima ali samo ako vam to odgovara. Smanjite duhan, alkohol, sredstva za smirenje jer će vas sve to dugoročno destabilizirati.
Imajte na umu da svaka nevolja ima svoj kraj. Zamišljajte budućnost koja će biti bolja i veselija nakon što sve završi. Vježbajte optimizam! Trudite se raditi i ostvarivati svakodnevne ciljeve koje ste si zadali, a ne odustati jer „ništa nema smisla“. Nemojte prestati učiti, jer se može dogoditi treći svjetski rat. Jer, i djeca i mi odrasli smo jači i otporniji nego što mislimo. Optimizam i otpornost nam olakšavaju donošenje odluka i dobri su za naše mentalno i fizičko zdravlje.
Zaključno, na puno stvari ne možemo utjecati ali možemo utjecati na to kako ćemo se nositi i kako ćemo se ponašati u ovoj situaciji.
KORIŠTENA LITERATURA:
American Psychological Association. (2011.). Resilience in a time of war: Tips for parents and teachers of elementary school children. http://www.apa.org/topics/resilience/kids-war.
Jokić Begić, N., Franjić, T. (2020.): Doba tjeskobe epskih razmjera. U: koronavirus i mentalno zdravlje. Psihološki aspekti, savjeti i preporuke. Zagreb: Hrvatska psihološka komora.
Puljiz Vidović, S. (2020.): O panici. Preuzeto s https://zgpd.hr/2020/03/22/o-panici/.
Rezo, I., Puhovski, S., Ćosić Pregrad, I. (2020.): Zašto se ja bojim više nego drugi? (Zdravstvena kriza kao retraumatizacija). Preuzeto s https://zgpd.hr/2020/03/23/zasto-se-ja-bojim-vise-nego-drugi-zdravstvena-kriza-kao-retraumatizacija/.
Vranić, A (2020.). Stres, bolest, optimizam: što možemo (probati) učiniti sami? Preuzeto s https://zgpd.hr/2020/03/16/stres-bolest-optimizam-sto-mozemo-probati-uciniti-sami/.
