Salovey i Mayer su prvi definirali emocionalnu inteligenciju kao «podvrstu društvene inteligencije koja se sastoji u sposobnosti prepoznavanja i praćenja vlastitih i tuđih osjećaja te uporabe informacije kao vodilje u mišljenju i postupanju». Isti autori smatraju da se može govoriti o pet glavnih područja emocionalne inteligencije. To su:
1) Poznavanje vlastitih emocija. To je sposobnost prepoznavanja vlastitih osjećaja u različitim situacijama. Mi vrlo često zapravo ne znamo kako se osjećamo. Na primjer ne razlikujemo osjećaj tjeskobe od gladi, pa umjesto da se suočimo s uzrocima tjeskobe jedemo.
2) Upravljanje vlastitim emocijama. To znači da znamo reagirati u skladu sa situacijom. Neurotične osobe često reagiraju neadekvatno situaciji u kojoj se nalaze (neuzaustavljivi plač, ispadi bijesa ili pak emocionalno tupilo kod depresije).
3) Motiviranje samog sebe. Riječ je o odgađanju trenutnog zadovoljstva s ciljem odgađanja primanja nagrade, odnosno o samokontroli. Izgleda da je ova osobina temeljni dio uspjeha na raznim područjima. Često je potrebno otkazati izlazak s prijateljima zbog učenja za sutrašnji ispit, ili ne gledati omiljeni film na TV-u zbog sutrašnjeg testa iz matematike. Primjeri manjka samokontrole su promiskuitetno ponašanje, ovisnosti i agresivno ponašanje.
4) Empatija je uživljavanje u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanje njenog položaja na temelju percipirane ili zamišljene situacije u kojoj se ta osoba nalazi. Empatični smo kada razumijemo teškoće prijateljice koja je nesretno zaljubljena, a ne banaliziramo njen problem. Empatija je povezana s poznavanjem vlastitih osjećaja. Što smo otvoreniji prema vlastitim emocijama (posebno onima koje su nam neugodne kao što je zavist, strah, ljutnja i slično), to ćemo biti vještiji u prepoznavanju tuđih osjećaja. Empatični ljudi dobro prepoznaju neverbalne poruke koje im drugi odašilju.
5) Snalaženje u društvenim vezama. Ova sposobnost se može uočiti kod djece predškolske dobi. Već tada djeca umiju voditi računa o tuđim osjećajima i prepoznavati ih. Takva su djeca popularnija od druge djece i dobro se prilagođavaju. Obratno, djeca koju druga djeca odbacuju često su nasilna i sklona zastrašivanju druge djece. Ona pokazuju nepoznavanje prešutnih pravila koja vrijede u komunikaciji. Njihove neverbalne poruke u drugima izazivaju nelagodu, budući da nisu savladali nijemi jezik emocija.
O čemu ovisi stupanj emocionalne inteligencija? Ako su naši roditelji emocionalno inteligentniji, vjerojatno ćemo i mi biti, a vrijedi i obratno. U obitelji učimo postupati s vlastitim osjećajima, i koje su nam reakcije dozvoljene.
Odrasli i djeca koji imaju višu emocionalnu inteligenciju manje se uzrujavaju, bolje se slažu s drugim ljudima, opušteniji su i otporniji na stres. Veća je vjerojatnost da će u životu biti zadovoljni i učinkoviti.Naime, razina uspjeha je posljedica nadarenosti, ali i sposobnosti podnošenja poraza. Osobe koje su niže emocionalne inteligencije su osamljenije, te su izložene većoj opasnosti od bolesti i ranije smrti.
Može li se emocionalna inteligencija mijenjati tijekom života? Postoje razne grupe podrške te individualna savjetovanja i psihoterapije u kojima se radi na procesu osvješćivanja vlastitih emocija i postupaka. Na taj se način usvajaju socijalne vještine važne za život. A upravo o tim osobinama ovisi uspješnost našeg društvenog, privatnog i poslovnog života.
Sanda Puljiz Vidović
