Čitanje i pričanje imaju svoje prednosti i dobro je koristiti oboje. Pričanje je znatno življe od čitanja, jer se odrasli koji priča više usredotočuje na iskazivanje svojih osjećaja i više gestikulira. Ono što može predstavljati problem je da nije lako smisliti priču koja će djetetu biti zanimljiva. Važno je da mi, kao pripovijedači, osobito ako smo izmislili priču, ne mijenjamo riječi iz dana u dan. Stalno ponavljanje doslovnog teksta uvjerava dijete da je u njegovu svijetu sve “u redu”. Većina nas u početku nema dovoljno sigurnosti za pričanje priča, te ih radije pročita, ali djetetova zanesena pozornost posvećena svakoj našoj riječi može nam dati hrabrosti, pa možemo otkriti da smo bolji pripovijedači nego što mislimo. Mala djeca uživaju u prerušenom izvještaju o onome što su radili toga dana.
Čitanje priča iz slikovnica također ima svojih prednosti. Dijete se lakše koncentrira listajući slikovnicu, povezujući slike i tekst s onim što mu se govori. Slike koje gleda pridonose razumijevanju sadržaja.
Djeci do tri godine čitaju se slikovnice u kojima su velike i jasne slike a sadržaj jednostavan. Slikovnice za najmlađu djecu trebaju biti čvrste, bez oštrih rubova, boja treba biti neotrovna, jer djeca te dobi ispituju svijet opipom, a slikovnice proučavaju na način da ih stavljaju u usta. U trećoj i četvrtoj godini slikovnice postaju sve složenije. Djeca te dobi vole priče koje govore o životinjama, zbivanjima u okolini. Zanimljive su im priče jednostavnog zapleta, počinju pokazivati interes za različite postupke u određenim situacijama. Počinju razlikovati dobro od zla, poželjno od nepoželjnog. U starijoj predškolskoj dobi djeca pokazuju zanimanje za složenije priče o ljudima i prirodi bliskih i dalekih krajeva, bajke i basne. Dobne granice nisu strogo određene. Za što će dijete biti zainteresirano ovisi i o bogatstvu iskustva koje ima.
Da li ćete više čitati ili pričati ovisi o tome što vaše dijete voli, čemu se više veseli, u čemu aktivnije sudjeluje. Važno je i da odraslom koji čita ili priča to bude ugodno iskustvo. U vrijeme kada čitate ili pričate djetetu važno je isključiti sve što bi vas moglo ometati. Dijete najčešće sjedi u vašem krilu ili u neposrednoj tjelesnoj blizini (sjedi kraj vas). Mjesto na kojem čitamo ili pričamo priču treba biti udubno i mirno. Ako čitamo priču, knjigu držimo ispred djeteta kako bi ju dijete moglo vidjeti i dodirivati. Uključite dijete u čitanje na način da razgovarate o slikama, postavljate mu pitanja, dajte mu da lista stranice. Priču treba pročitati u cjelini bez preskakanja stranica. Kada roditelj/odrasli čita ili priča priču njegov glas ne bi smio biti monoton, pretih ili preglasan, treba čitati ili pričati s izmjenama ritma i glasnoće. Važno je koristiti stanke kako bi dijete imalo vremena za zamišljanje, pamćenje i preradu onoga što čuje. Ukoliko dijete traži da mu više puta pričamo ili čitamo istu priču, to treba raditi.
Nakon što smo djetetu pročitali ili ispričali priču važno je vidjeti kakav je dojam na njega ostavila priča, dijete može nacrtati što mu se svidjelo. Možemo zajedno s djetetom odglumiti jedan segment iz priče ili cijelu priču. Pri svemu ovome važno je poštovati djetetove interese i ne raditi s njim nešto što se njemu ne sviđa. Čitajući i pričajući priče uvelike obogaćujete svijet djeteta.
Sandra Matijević, dipl.def.-soc.pedagog
