Komunikacija

Riječ komunikacija svakodnevno koristimo, ona je često sinonim za razgovor. Ipak, komunikacija je mnogo više od razgovora, to je razmjena poruka između dviju ili više osoba. To je naša autentična potreba da kontaktiramo s okolino.

Budući da je komunikacija svuda oko nas, ona se podrazumijeva, ali se uz nju vežu brojne predrasude. Na primjer, mislimo da je komuniciranje samo po sebi razumljivo i da se tu nema što mijenjati. Istina je posve drugačija. Iako svakodnevno komuniciramo, to je vještina koja se može i treba sustavno učiti. Danas se nude brojne edukacije i radionice na kojima se uče vještine komunikacije.

Većina smatra da se komunicira isključivo ili u najvećoj mjeri riječima. Kada opisujemo neki događaj, mi uglavnom prepričavamo riječi koje smo mi rekli i koje nam je uputio/la sugovornik. Ipak, na taj način slušač nema točnu sliku događaja. Istraživanja su pokazala da riječi nose samo 7% poruke, ton i boja glasa 38%, a geste i mimika 55%. Iz navedenog slijedi da je vrlo važan način na koji smo uputili poruku. Svatko se može prisjetiti situacije kada nam je netko nešto rekao i da to nismo doživjeli ugrožavajuće, a da je identičnu rečenicu rekla neka druga osoba, ali na agresivniji način, i da smo to doživjeti kao napad.

Mi često ne kontroliramo svoje ponašanje. Ponekad kažemo ono što ne mislimo, ali još češće neverbalno pokažemo ono što ne želimo. Ili nismo svjesni poruke koju smo odaslali. Na primjer, nismo svjesni da smo promijenili boju lica, niti kakav nam je izraz lica. Čak i ako smo svjesni da nam drhti glas, mi na tu neželjenu pojavu teško možemo utjecati. Ali, i o drugima dojmove uglavnom stvaramo preko neverbalnih poruka koje odašilju. Na taj način nam netko jest, a netko drugi nije simpatičan.

Što spada u neverbalnu komunikaciju? Boja i ton glasa, glasnoća i način govora, izraz lica, držanje tijela, hod, pokreti udova i čitavog tijela, način odijevanja… su neke od neverbalnih poruka. Pažljivi promatrači će iz njih moći iščitati mnogo o nama i našim emocijama. Zato je uvijek važno osobu gledati, a ne samo slušati. S druge strane, ako je nama nešto neugodno priopćiti, uvijek je to jednostavnije učiniti telefonom (dobar dio neverbalne komunikacije tako ostaje sakriven), ili pisanim putem, npr. mailom. Na taj način štitimo sebe. U neugodnim situacijama osjećamo se razgolićeno jer sugovornik vidi naše neverbalne reakcije. Ako se ne može izbjeći takva situacija, dobro je sjediti i ispred sebe imati neki predmet – stol ili torbu na krilu koja nam pruža osjećaj zaštite.

Kada je komunikacija uspješna? Kada sadržaj jednako interpretiraju svi sudionici. Tajna uspješne komunikacije sastoji se, između ostalog, u međusobnoj usklađenosti verbalnih i neverbalnih poruka. Usklađena poruka je ako nekome kažemo da nam je drago što je uspio, i to nam se vidi na licu. Ako jedno mislimo a drugo kažemo, sugovornik će imati osjećaj «da nešto nije u redu».

Verbalna komunikacija se temelji na dvije komunikacijske vještine – govorenju i slušanju. Vrlo često ne slušamo sugovornika, budući da je i slušanje umijeće koje valja usavršiti. Naime, osnovni cilj «pravog slušanja» jest shvatiti sugovornika a ne slušati ga tek toliko da bismo mu oteli riječ ili da bismo dobili priliku napasti ga.

Govorenje je također važan dio komunikacijskog procesa. Važno je svoje osjećaje, potrebe i želje reći otvoreno i iskreno, a ne očekivati od drugih da otkriju što mi zapravo hoćemo. Takva je igra česta kod partnera koji se nakon nekog vremena zapetljaju u vlastita očekivanja od onog drugog, a da zapravo ne iskažu otvoreno što bi htjeli od druge osobe. Tek kada otvoreno komuniciramo ne manipuliramo druge ljude, ali ni ne dozvoljavamo da drugi manipuliraju nama.

I za kraj da citiram poznatu terapeuticu koja kaže da je komunikacija najznačajniji pojedinačni faktor koji utječe na čovjekovo zdravlje i njegove veze s drugima. Zato se toliko često i vraćamo na nju.

Sanda Puljiz, prof. psihologije