O PRIVRŽENOSTI – IMA JEDNA MOĆNA VEZA

Članak napisala stručna suradnica Centra za djecu mlade i obitelj Velika Gorica

Iva Bačurin, dipl.socijalna radnica

 

Kada razmišljam o budućnosti svoga djeteta što bih voljela za njega, popis je podugačak i raste svakodnevno. No kada sve ogolim i svedem pod zajednički nazivnik  – voljela bih da je sretno i zadovoljno sa sobom i svojim životom te da ima kvalitetne strategije nošenja i rješavanja životnih problema i kriza. Vjerujem da nisam usamljena u tim svojim željama i da mnogi roditelji promišljaju i pitaju se kako to postići.  S jedne strane nema univerzalnog odgovora na to pitanje jer smo i mi roditelji i naša djeca različiti i jedinstveni. S druge pak strane postoji nešto što je važno da kao roditelji razvijamo i njegujemo kod svoje djece – a to je sigurna privrženost. Taj unutarnji model sigurnosti omogućuje djeci skladan razvoj i istraživanje svijeta oko sebe. Sigurna privrženost povezuje se s pozitivnim dječjim razvojem u različitim područjima, uključujući socio-emocionalni i kognitivni razvoj (Siegel, Hartzell, 2019).

Kada govorimo o emocionalnom razvoju nemoguće je izostaviti odnos roditelj –dijete. To je prvi i temeljni odnos za svako ljudsko biće i kada govorimo o tom odnosu govorimo o privrženosti (Bulat, 2014). Jednu od najznačajnijih teorija privrženosti razvio je John Bowlby. On naglašava kako je u najranijoj dobi razvijanje odnosa s osobom koja brine o djetetu i kvalitetna briga za dijete osnova za funkcioniranje pojedinca i stvaranje privrženog ponašanja (Bowlby prema Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007). Privrženost se može definirati kao emocionalna veza kroz koju se izražava sklonost traženja i održavanja bliskosti s roditeljem (skrbnikom, drugom važnom osobom u djetetovom životu) osobito u stresnim situacijama. Smatra se da je privrženost urođena biološka potreba za bliskim kontaktom s osobom koja se brine o djetetu,a to se najčešće odnosi na majku. Dijete sa svakim roditeljem razvija poseban oblik privrženosti i sve što se odnosi na stvaranje rane privrženosti s majkom vrijedi i za razvijanje privrženosti i s ocem (Bulat, 2014). Jedna od tema u istraživanju privrženosti bilo je pitanje je li odnos između majke i djeteta jedini važan i presudan  za zdravi djetetov razvoj. Suvremena istraživanja pokazuju da su važne i značajne u razvoju privrženosti i druge odrasle osobe, osobito otac, te da postoji  mogućnost višestrukih odnosa privrženosti –  s ocem, s djedovima i bakama, braćom te drugim značajnim osobama u životu djeteta (Grossman i sur., 2005. prema Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007). Privrženost se razvija kroz odnos s oba roditelja i djeteta čak i kad dijete razvije primarni odnos s majkom to ne isključuje mogućnost razvoja privrženosti s ocem. Istraživanja pokazuju da je s odrastanjem uloga oca sve važnija (Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007).

 Razvoj privrženosti ima svoj put (Bulat, 2014):

  • Predprivrženost (od rođenja do 2. mjeseca starosti) – bebe pokazuju interes za ljude i nije jasno izražena privrženost određenim osobama, mogu ih umiriti razni ljudi. Iako istraživanja pokazuju da bebe razlikuju majku od ostalih ljudi, da prepoznaju majčin glas i radije gledaju njezino lice nego lica stranaca i to već u dobi od samo nekoliko dana.
  • Nastanak privrženosti (od 2. do 8. mjeseca starosti) – u ovoj dobi počinje se razvijati privrženost prema važnim osobama – roditeljima, no počinje se pokazivati i sklonost prema jednoj osobi, najčešće majci. Druge ljude promatraju sa zanimanjem.
  • Izražena privrženost (od 8. mjeseca do 2. godine) – roditelji su djeci sigurna baza osobito u stresnim situacijama. U ovoj fazi privrženost postaje najjasnija, jako je povezano s emocionalnim i fizičkim razvojem. Djeca počinju puzati oko 8. mjeseca starosti što im daje mogućnost kontrole nad okolinom koja je važna za privrženost. Dijete se ne mora više oslanjati na plakanje kako bi dozvalo i bilo blizu majke, već može jednostavno dopuzati do nje. Strah se počinje javljati kao dominantna emocija. Oprez pred nepoznatima postaje uobičajen, često uzrokujući djetetov plač i povlačenje kod majke (Waters, Matas i Sroufe, 1975; prema Vasta, Haith i Miller, 2005). Blizina skrbnika smanjuje djetetovu uznemirenost. Dijete počinje razvijati privrženost i s drugim važnim osobama u životu.
  • Recipročni odnosi (od 2. godine starosti) – dijete postaje fleksibilnije prilikom odvajanja – bolje razumije svijet oko sebe pa tako i bolje razumije namjere i planove odraslih što se odnosi i na to da shvaća da kada roditelj otiđe npr. na posao da će se i vratiti  (Bulat, 2014).

Istraživanja su pokazala da odnosi između roditelja i djeteta i razvoj privrženosti nisu važni samo za rani razvoj nego su povezani i s kvalitetom budućih odnosa u životu djeteta, odnosno odrasle osobe (Bulat, 2014). Sylvia Bell i Mary Ainsworth proučavale su bebe koje su razvile različite stilove privrženosti i zaključile da ona djeca koja su imala razvijenu sigurnu privrženost postala su najsamostalnija (W.Sears, M.Sears,  2016).

 

Stilovi privrženosti

  1. Ainsworth promatrala je ponašanja djece u nepoznatim situacijama koje uključuju prisutnost, odlazak i povratak majke te interakciju s nepoznatom osobom. Na temelju svojih opažanja razvila je klasifikaciju stilova privrženosti po kojoj razlikuje tri tipa privrženosti (Colin, 1996., Bukatko i Daehler, 2001. prema Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007):
  2. Sigurna privrženost razvija se kada je osoba koja brine o djetetu osjetljiva na njegove potrebe i svoje ponašanje prilagođava ponašanju djeteta. To kod djece stvara sigurnu bazu na temelju koje stvaraju očekivanja o svijetu oko sebe i načinu suočavanja sa stresom. Osjećaju se dovoljno sigurno da se slobodno upuste u istraživanje tijekom predseparacijskih epizoda, ali pokazuju uznemirenost kada skrbnik ode i reagiraju s veseljem kada se skrbnik vrati (Vasta, Haith i Miller, 2005).
  3. Anksiozno – izbjegavajuća privrženost razvija se kada roditelj/ skrbnik odbacuju dijete, ne zadovoljavaju njegove potrebe pa dijete izbjegava kontakt s njima, razvija emocionalnu distancu koja ga štiti od boli zbog odvajanja ili odbacivanja od strane roditelja. Djeca koja spadaju u ovu kategoriju općenito pokazuju blagu uznemirenost pri odvajanju te izbjegavanje skrbnika prilikom povratka (Vasta, Haith i Miller, 2005). Kao rezultat tih ranih iskustava roditeljevog/skrbnikovog odbacivanja, dijete sebe doživljava kao egzistencijalno samog i neželjenog, ne teži bliskosti u odnosima, a kod njega se javlja niz destruktivnih modela ponašanja od prisilne samodostatnosti do kronično delinkventnog ili antisocijalnog ponašanja. Jedno od obilježja ovog tipa privrženosti su manjak suradnje, istraživalačkog ponašanja i empatije te izbjegavanje emocionalnih odnosa. Kad je ponašanje roditelja nekonzistentno, nepouzdano u odnosu na djetetove potrebe, djeca koja pokazuju ovaj obrazac privrženosti pojačavaju svoje ponašanje (vidno se uzrujaju, prijete, viču…) kako bi probili “barikade” roditeljskog emocionalnog zanemarivanja, nedostupnosti i nedostatka odgovornosti te na taj način dobili traženu pažnju. Dijete roditelja vidi i kao poželjnu i nepoželjnu osobu, što je izvor ne samo svakodnevnih frustracija već dovodi do ambivalentnog stava prema ostalim ljudima i odnosima (Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007).
  4. Anksiozno – opiruća privrženost razvija se kada roditelj/skrbnik dijete istodobno prihvaća i odbija pa dijete osjećajući čežnju za roditeljskom pažnjom i prihvaćanjem reagira istovremeno pružajući otpor i nastojeći ponovno pridobiti privrženost roditelja. Dijete postaje nesigurno i bojažljivo te ovisno o drugima što dovodi do emocionalne nestabilnosti. Tijekom odvajanja pokazuju znakove uznemirenosti, posebice tijekom odvajanja, dok ponovni sastanak s majkom dovodi do istovremenog osjećaja olakšanja što je vide i ljutnje usmjerene prema njoj (Vasta, Haith i Miller, 2005).

 

Kasnija istraživanja pokazala su da se neka dječja ponašanja ne mogu podvesti pod spomenute tipove privrženosti. To je dovelo do razvoja četvrtog tipa:

  • Dezorganizirano-dezorijentirana privrženost je najkonfuzniji i najkontradiktorniji obrazac privrženosti. Ponašanje djeteta je označeno s dva suprotstavljena motiva: pristupiti i pobjeći od roditelja. Ova djeca doživjela su puno trauma (u pravilu zlostavljanja) od strane roditelja. Pokazuju ozbiljne poremećaje u ponašanju i imaju poteškoća u razumijevanju u osnovnom socijalnom funkcioniranju (Colin, 1996., prema Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007).

 

Kao posljednja u klasifikaciji tipova privrženosti pojavila se kategorija:

  • Bez privrženosti – odnosi se na djecu koja nisu ima priliku razviti emocionalnu vezu s drugim ljudima. Najčešće se zamjećuje kod djece koja su odrastala u institucijama od najranije dobi. Moguće je da se radi o djeci koja su odrastala s roditeljem koji je bio potpuno emocionalno nedostupan i nije reagirao na potrebe djeteta te nije bilo moguće stvoriti odnos bilo kakve privrženosti. Primjeri za to mogu biti roditelji ovisnici ili kronični mentalni bolesnici. Ova djeca pokazuju niz razvojnih poteškoća te nemaju interes za socijalnim odnosima, imaju poteškoća s kontrolom impulsa i agresije. Pokazuju i kognitivne poteškoće, no to može biti i posljedica odrastanja u nepoticajnoj sredini (Howe,1995., prema Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007).

 

Sigurna vs. nesigurna privrženost

Kada dijete doživljava da osoba koja se o njemu brine prepoznaje njegove potrebe, da je dostupna i spremna zadovoljiti ih u situacijama kad se ono osjeća ugroženo, dijete će razviti sigurnu privrženost. Ono će razviti visoko samopoštovanje i doživljaj da je vrijedno pažnje njemu značajnih osoba. Djeca koja su razvila sigurnu privrženost su znatiželjnija, spoznajno bolje razvijenija i socijalno kompetentnija, razvijaju se u smjeru sve veće neovisnosti i uspostavljanja povjerenja u roditelja i okolinu (Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007). Sigurna privrženost povezana je i s pozitivnim raspoloženjem te s kvalitetnijim  mehanizmima nošenja sa stresom i s manjim doživljajem stresa. Sigurna privrženost povezuje se i s manje teškoća u ponašanju  (Bulat, 2014). Ako dijete doživljava roditelja kao nedostupnog, odbijajućeg ili nezainteresiranog za njegove potrebe i ukoliko se takvo iskustvo ponavlja, dijete će razviti nesigurnu privrženost. Nesigurna privrženost utječe na djetetovo intelektualno, emocionalno te socijalno funkcioniranje (Cleaver, 2004. prema Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007). Ono će svijet oko sebe doživljavati kao nepredvidljiv, nesiguran i nepristupačan, a sebe kao osobu koja nije vrijedna i ne zaslužuje pažnju njemu važnih drugih osoba. Djeca koja nisu ostvarila sigurnu privrženost s roditeljima prenose svoja iskustva i u druge socijalne odnose i njihovo iskustvo postaje njihov način interakcije s drugima (Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007). Istraživanja su također pokazala da djeca, mladi ili odrasli koji su imali prekide i poteškoće u ranim iskustvima privrženosti očituju različite poteškoće u prilagodbi i ponašanju, uključujući antisocijalno i delinkventno ponašanje te razvoj psihopatskih obilježja ličnosti (Saltaris, 2002. prema Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007).

 

Što pridonosi razvoju sigurne privrženosti

Mary Ainsworth i njezini suradnici promatrajući interakcije između majki i djece definirali su četiri dimenzije majčine osjetljivosti na djetetove potrebe. Pozitivne dimenzije povezali su s razvojem sigurne privrženosti:

  • Osjetljivost – majke koje prepoznaju djetetove potrebe i na njih prikladno odgovaraju
  • Prihvaćanje – majke koje prihvaćaju svoje dijete, odgovornost i promjene u vlastitom životnom stilu koju briga za dijete nosi
  • Suradnja – majke koje prepoznaju i podržavaju djetetovu potrebu za samostalnosti, surađuju s djetetom s ciljem zadovoljavanja njegovih potreba, a u rješavanju nesuglasica često koriste strategije pregovaranja
  • Dostupnost – majke koje reagiraju u skladu s djetetovim potrebama čak i u situacijama kad su zaposlene drugim poslovima, a to se pokazalo potrebnim  (Howes, 1999. prema Ajduković, Kregar Orešković i Laklija, 2007).

 

Evo nekoliko smjernica kako se može razvijati sigurna privrženost od samog rođenja i kroz prve godine, a većina njih odnosi se i na kasnije  godine života djeteta:

  • Zbližavanje nakon rođenja – kontakt koža na kožu

Odmah nakon poroda započinje intenzivan proces povezivanja majke i djeteta. Odavno je poznato da je za prerano rođene bebe važan kontakt kože na kožu s majkom ili ocem – bebe imaju stabilnije disanje i otkucaje srca, manje plaču i bolje dobivaju na težini, a sve to se odnosi  i na bebe rođene u terminu. Također bespomoćno novorođenče sposobno je pronaći dojku i započeti prvi podoj. Sve to utječe na zbližavanje majke i djeteta i podržano je izlučivanjem hormona koji potiču osjećaj majčine privrženosti bebi (Bulat, 2014). Fizički kontakt potiče lučenje oksitocina, tzv.hormona ljubavi. Pretpostavlja se da su bebe čije majke prakticiraju kontakt koža na kožu češće u tzv. mirnom budnom stanju kada imaju priliku više biti usmjerene na okolinu, a time više i učiti i stvarati veze s drugima (Bulat, 2014). I očevi mogu uživati u zbližavanju nakon rođenja. Ako roditelji provode puno vremena s novorođenčetom u bliskom fizičkom kontaktu, njegujući ga i zadovoljavajući njegove potreba razvija se međusobna povezanost (W.Sears, M.Sears, 2016).

Možda će Vas zanimati:

 https://www.roda.hr/portal/porod/nakon-poroda/prvi-sat-nakon-poroda-%E2%80%93-hormoni-i-ponasanje.html ; https://www.roda.hr/portal/dojenje/ispravan-pocetak-dojenja/prvi-sat-za-prvi-podoj.html

  • Zajedničko spavanje

Znanstvena istraživanja potvrđuju dobrobiti zajedničkog spavanja, odnosno spavanja djeteta u blizini roditelja. Kada je dijete u blizini, jednostavnije je i lakše zadovoljiti njegove potrebe i tijekom noći, a zbog blizine roditelja manja je razina tjeskobe zbog odvojenosti i djetetu  je spavanje ugodno, a ne zastrašujuće iskustvo (W.Sears, M.Sears, 2016).

Možda će Vas zanimati:

https://www.roda.hr/portal/roditeljstvo/odgovorno-roditeljstvo/sigurno-zajednicko-spavanje.html ; https://www.roda.hr/portal/roditeljstvo/odgovorno-roditeljstvo/zajednicko-spavanje-nacin-poboljsanja-djecjeg-zdravlja.html

 

  • Zadovoljavanje bebinih potreba (prepoznavanje neverbalnih poruka, dojenje/bočica na zahtjev)

Važno je pratiti, prepoznavati i zadovoljavati potrebe djeteta te prilagoditi hranjenje i spavanje njegovom ritmu. Na taj način aktivno odgovaramo na znakove koje beba šalje što omogućava upoznavanje i razvijanje povjerenja (W.Sears, M.Sears, 2016). Kako bismo bili uspješni u tome, potrebno je naučiti čitati poruke koje beba šalje svojim ponašanjem i reakcijama. Dojenjem ili davanjem bočice na zahtjev jedan je od načina praćenja, prepoznavanja i zadovoljavanja bebinih potreba

Možda će Vas zanimati:

 https://www.roda.hr/portal/dojenje/ispravan-pocetak-dojenja/dojenje-na-zahtjev-djeteta-ili-prema-strogom-rasporedu.html

  • Usklađivanje s bebom

Prepoznavanje emocionalnih stanja bebe i odgovarajuće reflektiranje tih stanja pridonosi usklađivanju i uspostavljanju dijaloga s bebom što rezultira kvalitetnijom emocionalnom vezom i većoj vjerojatnosti razvijanja sigurne privrženosti (Bulat, 2014).

  • Osjetljivost tijekom igre s bebom

Obraćanjem pažnje na djetetove znakove i poruke koje šalje, roditelji postaju partneri i pratitelji u dječjoj igri što povećava vjerojatnost razvijanja sigurne privrženosti umjesto da kontroliraju igru i preuzmu ulogu vođe u igri (Bulat, 2014).

  • Dijeljenje ugodnih emocija

Ugodne emocije ispunjene smijehom, zabavom, grljenjem i maženjem potrebne su za usklađen djetetov razvoj jednako kao i zadovoljavanje tjelesnih potreba (Bulat, 2014).

  • Osjetljivost na bebin plač

Bebe plakanjem komuniciraju, plač im osigurava roditeljsku brigu i omogućava preživljavanje, što znači da se ne radi o manipulaciji. Što je reakcija roditelja na plač adekvatnija, to će dijete bolje naučiti vjerovati svojim roditeljima i vlastitoj sposobnosti komunikacije (W.Sears, M.Sears, 2016).

  • Nošenje beba

Nošenjem se bebama osigurava dovoljno tjelesnog dodira, bebe su opuštenije i sigurne. Brojna istraživanja potvrdila su dobrobit nošenja beba kao što su bolji tjelesni napredak, manje plaču, bolje spavaju, imaju bolji imunitet, stabilnije otkucaje srca i ritam disanja, bolje podnose neizbježne stresne situacije…

Možda će Vas zanimati:

 https://nosenjebeba.com/2016/03/18/dobrobiti-nosenja-beba/#more-463 ; https://www.roda.hr/portal/roditeljstvo/odgovorno-roditeljstvo/grli-me-mazi-me.html ; https://nosenjebeba.com/2016/03/15/korisne-poveznice-i-izvori/

  • Beba je maleno ljudsko biće

Obraćanje pažnje i prihvaćanje djetetovih osjećaja i misli od prvih dana života pridonosi razvijanju sigurne privrženosti.

  • Briga o sebi

Briga o sebi briga je i o bebi jer djeci su potrebni zadovoljni roditelji.

 

Umjesto zaključka

Kako su istraživanja pokazala da se privrženost razvija u najranijim godinama života, postavlja  se pitanje može li se kasnije nešto učiniti ili promijeniti. Istraživanja također pokazuju da se odnosi s roditeljima mogu promijeniti, a time se mijenja i privrženost djeteta što znači da nikada nije kasno za pozitivne promijene. Pokazalo se i da odnos s drugim članovima obitelji, učiteljima, trenerima, terapeutima može biti važan izvor povezanosti za dijete i predstavljati važan izvor otpornosti ( Siegel, Hartzell, 2019). 

 

 

LITERATURA:

Ajduković, M., Kregar Orešković, K., & Laklija, M. (2007). Teorija privrženosti i suvremeni socijalni rad.  Ljetopis socijalnog rada. 14(1), 59-91. 

Bulat, R. (2014). Bebarije – važnost poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja od najranije dobi. Split. Harfa.

Sears,W., Sears,M. (2016). Povezujuće roditeljstvo – priručnik za razumijevanje i odgoj vašeg djeteta. Zagreb. Mozaik knjiga.

Siegel, D., Hartzell, M. (2019). Unutarnji svijet roditeljstva – kako vam dublje razumijevanje samog sebe može pomoći da odgojite uspješnu djecu. Split. Harfa.

Vasta, R., Haith, M.,M., & Miller, S.,A. (2005). Dječja psihologija. Jastrebarsko. Naklada Slap.