Stres

Stres je danas prisutan kod ljudi svih dobnih skupina. O stresu se obično govori kao o negativnoj pojavi, no stres može biti i pozitivan. Da li je stres pozitivan ili negativan ovisi o njegovoj razini,:

  1. NISKA RAZINA STRESA – može pozitivno utjecati te potaknuti kreativnost i učinkovitost (stvara pozitivne rezultate, naziva se i EUSTRES)
  2. VISOKA RAZINA STRESA – može biti vrlo štetna – narušiti zdravlje, pogoršati kronična oboljenja, smanjiti (onemogućiti) djelotvornost … (stvara negativne rezultate). (prema Black, Bailey, 2006.) Može biti akutni i kronični stres.

Što je zapravo stres? Ne postoji općeprihvaćena definicija stresa. Tome je razlog što smo individue te je i doživljaj stresa subjektivan, odnosno drugačije reagiramo na iste ili slične događaje i okolnosti u životu. Teškoće u postavljanju opće definicije stresa su i različita životna iskustva koja bitno utječu na njegovu pojavu.

Jedna od definicija stresa je: izrazito složeni proces interakcije između određene osobe i njenog života. Predstavlja način na koji mentalno, izički i emocionalno reagiramo na različita stanja, promjene i zahtjeve u životu. (prema Vukušić, 2004.)

Usko povezan uz stres je pojam STRESOR. Stresor ili izvor stresa je događaj ili čitav niz događaja koje procjenjujemo kao ugrožavajuće za nešto nama važno ili iziskuje od nas prilagodbu izvanjskim zahtjevima. Rezultat toga je stres koji se izražava kroz neugodan osjećaj i/ili tjelesni simptom. Dugotrajni utjecaj stresa može nas dovesti do potpune nedjelotvornosti, pojačati i ubrzati tijek kroničnog oboljenja pa čak uzrokovati tjelesne i mentalne bolesti.

Svatko od nas ima sposobnost automatskog “buđenja” i dobivanja iznenadne snage za suočavanje s nekom hitnom, ugrožavajućom situacijom. Što se zapravo dešava u tijelu kada smo pod stresom? Tada su u nevjerojatno brzoj akciji živčani i endokrini sustav. Duboko u mozgu nalazi se hipotalamus (nadzire niz životno važnih funcija). Možemo ga još nazvati i “okidačem stresa”. Kada se hipotalamus aktivira automatski šalje signale kroz autonomni živčani sustav, odnosno kroz simpatikus (dio autonomnog živčanog sustava) pomoću kojeg se pripremaju određeni organi za zaštitu. Hipotalamus također šalje signale nadbubrežnoj žlijezdi da počne izlučivati “stresne hormone”: adrenalin, noradrenalin i kortizol. Osim ovih hormona u krvotok se izlučuju šećermasnoće (i kolesterol) i proteini. Posljedica ovakve aktivacije živčanog i endokrinog sustava je priprema tijela za zaštitu od mogućeg napada (bez obzira o kakvoj se stresnoj situaciji radilo naš mozak to prepoznaje kao napad):

  1. Tijelo se priprema za moguće ozljede – sužavaju se krvne žile; zgrušavajuće supstance ulaze u krvotok i time olakšavaju zaštitu tkiva od ozljeda,
  2. Imunološki sistem pojačano radi ne bi li se tijelo obranilo od mogućih infekcija ili smanjuje svoju aktivnost kako bi minimaliziralo negativni utjecaj infekcija,
  3. Izlučuju se endorfini – ovom prilikom u ulozi prirodnih smanjivača boli,
  4. povećavaju se zjenice oka – više svjetlosti – bolji vid,
  5. pojačano znojenje (prema Smith, 2005.)

Tjelesna reakcija na stres ima zaštitnu funkciju, ali ako je stres kroničan i nepredvidiv više nema zaštitnu ulogu nego ugrožavajuću za naše zdravlje.

Sve više se razvija znanstveno područje koje se zove PSIHONEUROLOGIJA – istražuje povezanost živčanog, neuroendokrinog i imunološkog sustava na zdravlje.

Slika 1. prikazuje kako stres negativno utječe na zdravlje. (Hudek-Knežević, Kardum; 2006.)

Prvi korak za razvijanje osobne , djelotvorne strategije suočavanja sa stresom je osvještavanje vlastitih izvora stresa te reakcija na stres (kako se ponašamo, kako se osjećamo, tjelesni simptomi te koje nam se misli javljaju). Tek kada je sve to na svjesnoj razini možemo razviti uspješne strategije nošenja i/ili ublažavanja stresa.

 

Iva Bačurin, dipl. soc. radnica